Život
Sve to ne zavisi od mene.
Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.
I, vidiš, to uteši me.
Ne zavisi od mene.
Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamiriše preorana,
ili da oblaci prolete,
malo niže,
pa da me to potrese.
Ne, ne od mene.
Dosta će biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrči neko ozeblo, tude, dete
i zagrli me.
Miloš Crnjanski
Dan je bio sasvim običan, baš kao i neki drugi, kada mislimo da se ne dogada ništa što se već nije dogodilo. Utonuvši u misli, zatečen, upiljio sam se u svoje parče neba nad glavom. Divno, zar ne? Sasvim je jasno da su stihovi Crnjanskog primereni trenutku.
