Antonija

Živela je na drugom spratu naše zgrade, stan iznad našeg. Iz moje dečije perspektive gledao sam otelotvorenje King Konga koji je prošao sve faze evolucije i postao konačno baba. Žena velike širine duha i tela od koje ovo drugo svojom masivnošću odaje utisak stabilne osobe. Od visine i širine, najšire je ipak bilo njeno srce. To se znalo. Komšije, prijatelji, prijatelji prijatelja, rođaci, deca, svako je po nekad svratio na tanjir čorbe, osladio se kolačima, degustirao kafu.

Oduvek me je fascinirao izuzetan red i čistoća njene male kuhinje. U skučenom prostoru bilo je uvek dovoljno mesta i ako se tu ugnezdio lavabo sa jedne strane, naslonjen na kuhinjski šporet a ovaj na frižider i mali kuhinjski sto sa druge, smešten tik do zida, priklješten kuhunjskim elementima, opkoljen rasklimanim stolicama.

Zato smo tada bili mnogo bliži jedno drugom nego što smo to sad.

Jedno od čuda kojeg se sećam, odigralo se kasnog letnjeg popodneva dok sam zajedno sa njenim unucima delio obrok. Tada je bljuveč postao đuveć, smelo sam zatražio još jednu porciju.

A onda se jednog dana, sećam se kao juče je bilo, nekako i iznenada skupila, kao veš posle pranja. Došla sitna i pozvonila na vrata. Zauvek su isčezli tragovi kolosalnosti, samo je srce zadržalo postojanu širinu. Shvatio sam. Tačka u mojoj perspektivi pomerena je na više, odraslo se.. eto tako. Iz čista mira.

Tag: ,

Početak nečega što bi ličilo na nešto

Duž mokre ulice, isecao sam oštar vazduh na kriške širokog koraka. Iza prvog ugla, već omamljen od hladnog vetra, zurim u modro nebo. Zimsko je veče čudesno, pogotovo u kombinaciji mirisa domaće stoke i vlažne zemlje. Aromatična idila sela.

Uokvirena slika zvezdanog beskraja kovitlacima dima iz odžaka okačena nad glavom izmolila je još jedan dug zamagljen pogled u plavo.

Premeštajući se sa jedne na drugu nogu, usamljen na betonskom platou, nestrpljivo iščekujem poslednji autobus. Neprijatnost koju je donela prohladna noć. Naviru misli.

„Zrak se prelama u vodi, kao ulaz u dvorac iz priče. Uz tihu vodu, pod niskim nebom, pesak skuplja sunce. Zaronjen u miris rascvetalih vrba, uporan kao trava, ležem na mulj. Slušam. Kroz ponavljanje trenutka, kao eho vekova uhvatim akorde nečeg što traje, postoji, kao voda.

Nisam se mučio da to steknem.

Još jedno leto. Ništa mi i ne treba. Samo da me puste svi redom. U vodu. U leto. Da zaronim sve do peska. Do mulja koji miriše na detinjstvo čak i kad se samo setim, do crnih školjki.

Ta tišina dole je drugačija. Nije prazna. Bruji.
A kad izronim, čujem ti smeh. I još mirišu vrbe.“

Odlično, pomislih. Otišao sam dalje od početka a već sam stigao do kraja. Čemu više reči. Ovo je gotova slika.

Zadrhtao sam trgnuvši se iznenađen. Zvuk kočnica i kompresora koji otvara jedna ogromna vrata, sa svom teatralnošću razotkriva duboki stepenik, pa još jedan koji usmerava pogled na gore, na ozbiljnog i rekao bih nestrpljivog vozača. Srećom pa je kondukter upadljivo veseo piskavo zakreštao: Horgoš-Kanjiža!

Nekoliko đaka poput preplašenih pilića,iskočilo je iz autobusa a zatim je odpijukalo u nepoznatom pravcu u potrazi za svojim kokošinjcem.

Udobno smešten na sedište, nazirem tamo, u daljini, svetlost grada.
Oslikati knjigu ili čitati sliku.
Pitam se…

Tag: ,

Moja jutarnja priča

Dragani:

“Jutro me je probudilo svežinom novog dana opravdavajući svoje postojanje prvim zrakom sunca što se prikradao kao lopov u moju sobu tek okupanom mrakom izgubljene noći.

Pomalo musav od sna nemarno sam se izvukao iz zgužvanih čaršava i utopljene postelje. Posle je sve bilo lako.

Ispunila si ceo dan svojim osmesima i ponekim zavodljivim pogledom.”

Tag: ,

Još jedno leto

I poslednji cvet tise, ovoga leta zaronio je u novi ciklus rađanja i smrti. Vode iz nabujale reke povukle su jata mladih riba u svoje korito ostavivši ispucalu obalu koja me ponekad podseti na ruke ovdašnjih zemljoradnika. Vazduh je topao sa dosta vlage i truleži raskvašenih trava, ukiseljenog drveta. Sve u svemu, mirisna nota ima nekog šarma, oplemenjena svežim mirisom ravničarske zemlje. Volim taj “miris reke”.
I ovog puta, pojavljuju se slike iz detinjsva. Zlatna reka, okupana bojama sunca u zalasku, na kojoj se sa pljuskom vode kao biseri rasipaju kapljice, rasterujući vodene pauke. Moj prijatelj Mišika, uživao je kao i svi iz naše grupe, da se zaleti u toplu vodu ispuštajući neartikulisan krik žudeći pri tom da izazove što veći prasak u vodi. U to doba naše mladosti provodili smo mnogo vremena uz reku. Dovoljno da se upije mnoštvo utisaka i emocija vezanih za nju.

Danas svako od nas juri svoje vetrenjače, viđamo se u prolazu ili na godišnjicu mature. Ponekad na terasi restorana uz razgovor, popijemo neko piće posmatrajući reku koja opija svojim spokojom. Nije više ništa kao pre, i ovaj spokoj je drugačiji. Više se ne čudim tome niti me to čini setnim, novi doživljaji, nova lica a ipak sve je prožeto uspomenama. Za slikara je to prednost. “Vreme je naš saveznik” dolaze mi na um misli profesora -Ćake.

Potrebno je vreme da se to zaustavi u nekoj slici ili stihu. Moja zlatna riba je ulovljena povoljnog trenutka. Kiša koja pada danas, donela je osveženje i samo kratki predah. Prvim sunčanim danom pokušaću da ulovim još poneku impresiju iz šuma i trava koje bivstvuju uz obale reke.

Tag: ,

Cvetanje Tise

Zaljubljenici u prirodu kažu da se cvetanje Tise može meriti sa lepotom duge i osećanjem prvog poljupca. Sredinom juna, svake godine samo ako je reka čista Tisa procveta. Pred smiraj dana, kada izgleta da sunce lagano tone u liniju horizonta, iz dubine reke Tise započinje neobičan svadbeni ples.

Nije reč o vodenoj biljci, u stvari se radi o insektu, zvanom “Tiski cvet”. Tiski cvet ili Palngenia longicauda je prirodni fenomen, koji osim na Tisi u Severnom Banatu i Potisju, postoji još u Velikoj žutoj reci u Kini. Prva dva dana ciklusa je povremena pojava, da bi od trećeg do petog dana dosegla svoj vrhunac. Iako se insekt “Tiski cvet” smatra jednodnevnim, on zapravo živi tri godine, od čega skoro sve vreme kao larva na glinovitom dnu reke. Prvo izlaze mužjaci kao larve u beličastoj čauri na površini vode. Jedan, pa drugi, potom više desetina hiljada. U roku od nekoliko minuta, niotkuda, pojavljuju se ružne larve, od kojih, za samo minut postaju divni leptiri.

Tada započinje svadbeni let.
Ovi insekti se pripremaju da urade samo jednu stvar
- da produže svoju vrstu.

Oblaci insekata kovitlaju se, a nad mirnom rekom, od lepeta krila desetine hiljada “Tiskog cveta”, ne mogu se čuti ni talasi. Posle ovog ritualnog parenja ženke padaju na vodu i tu opstaju još neko vreme, taman toliko da polože jajašca, a mužjaci iscrpljeni ugibaju. Ovi insekti nemaju usta, ni organe za varenje i žive dok postoji energija koju su akumulirali još kao larve. Svaka ženka položi oko 6-7.000 jajašca, koja padaju na glinovito dno, gde će naredne tri godine živeti i čekati svoju šansu da produže vrstu. Cvetanje je započelo još juče, a oni koji su u blizini Kanjiže i danas mogu posmatrati ovaj prizor.Ukoliko nemate mogućnosti pogledaj te kratak video zapis ili fotografije koje su uradili: Puskás Károly, Ábel István, Balla Lajos.

Za događaj sezone, Kanižani su se dobro organizovali. Otisnuti na splavu uz pomoć čamaca prema sredini Tise, muzičari su nošeni maticom reke svirali „Malu simfoniju” Šarla Gunoa. Cvetanje se malo odužilo, pa su zbog zatišja na reci domaćini i muzičari su odlučili, da svirke bude dva dana. Tisa čuva tajnu cvetanja skoro do smiraja dana. Aplauzi sa obale i mnoštva čunova, kajaka, čamaca, dočekali su veliko rojenje koji je bio pravi spektakl koji očarava ljude, svojom lepotom i ritualom ljubavne igre.

Nešto opširnije iz arhive Novosadskog Dnevnika

Tag: ,