Ništa nisam mogao da joj dam,
ponudivši sebe, pomislih, previše je prosto.
Jer ja ustvari i nemam ništa,
znam da namigujem oblacima.
To je sve čemu pripadam.
Još ne umem ništa bolje da vam kažem.
Koštica koju stiskam u ruci je potomak radosnog čuda
sa jedne crvene trešnje.
Ne čujem glas ali
Pronalazim akorde osmeha
Na rubu tvojih usana
I lagani ritam koraka
Dok me mimoilaziš
Gledajući negde u daljinu.
Sluhista sam.
Na to obratim pažnju.
Tiho u sebi smišljam refren
U kom bi se mogli ponovo sresti.
Bez reči nedostaje smisao
Ali ko da misli u ovom trenu.
Mogle bi reči da te zaustave u nekoj strofi.
Zato štimujem svoj izraz lica
Pred veliki koncert naših promašenih pogleda.