Kapetan prve klase Ćirković Uroš je, uopšte uzevši, ideal oficirske lepote. Markantan lik, preplanulog tena, crne kose i pogleda koji istovremeno zrači toplinom i strogošću. Vitkog stasa, stesanog kao model, u uniformi skrojenoj po meri.

Uzdignutog čela, svakog jutra je žurnim koracima dolazio u svoju kancelariju. Mada, mora se priznati, ne baš svakog dana preterano brzo i oštro.

Ponekad je hodao po zemlji ne pomerajući se.

Ne pitajte kako, ne znam, ali bilo je baš tako.

Ponekad je malo šepao na levu nogu. Međutim, njegova pojava bi zasenila svaki nedostatak.

Imao je samo jednu prilično uočljivu manu.

Glas.

Tako je dobio nadimak — Ćiro.

Kada bi pokušao da zaurla kao neki oficiri i neprikosnovenim autoritetom utera strah u kosti regrutima, zvučao bi kao petlić u pubertetu koji je promuklo kreštao. Zatim bi, u sledećem pokušaju, zaličio na nesrećan slučaj rikanja afričkog nosoroga u samrtnom ropcu.

Čak i kad bi imao sreću da neku komandu počne strogim, gromkim glasom, u najmanje očekivanom trenutku, kao struna koja iznenada pukne, nekontrolisano bi ciknuo poput histerične devojčice, pa izfalširao najvažniju notu.

Vojska se zato nemilosrdno cerekala i kikotala, iako na svoju štetu. Brkate su odavali razigrani brkovi, a nekima su poskakivali debeli stomaci. Stisnutih usana, raširenih očiju i zajapurenog lica, praskali su u smeh kajući se istovremeno.

Ma koliko se ko trudio da to sakrije.

Bilo je prosto neizdrživo.

Kapetan se trudio da tobož ne vidi njihovu reakciju, pa je pokušavao na silu da bude duhovit, kao da se ništa neobično ne dešava.

Sve bi bilo samo još smešnije.

Tada se služio taktikom da vojnicima zada neki težak zadatak ili postavi škakljiva pitanja, neizostavno tražeći priliku da ih podbada.

Sve, samo da skrene pažnju i sprovede potrebnu disciplinu.

— Drugovi! Neko je sinoć u čučavac bacio staklenu flašu i cevi su se zapušile! Ko se javlja kao dobrovoljac da je izvadi?

Nastade muk. Vojnici spustiše poglede.

— Nije duboko, ne bojte se! Samo do lakta treba uroniti ruku. Ne treba dublje.

Osmehnu se kapetan zlokobno i oči mu zablistaše čudnim sjajem.

Niko se ne javlja.

Plašljivi se zaklanjaju korakom unazad iza onog do sebe.

Ovi iz prvog reda, mahom zbunjeni, ne trepnuvši ni trena, uvereni su da će prilikom spuštanja nemilog očnog kapka nastati promaja koja bi izdajnički razotkrila njihovu poziciju.

Opšte je poznato koliko je uvreženo mišljenje u našem narodu da je promaja najveći neprijatelj ljudskoga roda.

Ne želim reći da su glupi.

Samo, izgleda, nemaju sreće u razmišljanju.

Junci su išli uvek napred.

Uostalom, tako se zove Junska klasa.

Neomiljena kod martovske i septembarske klase regruta.

— Drugovi! — ponovo piskavo ciknu kapetan, ali više nikom nije do smeha. — Drugovi, znam! Znam i ja da je voda hladna. Znam i razumem.

Brkovi mu se raširiše i zablista jedan zub.

Kvaran.

Neizvesnost potraja neko vreme.

Neočekivano se javi neki Bećiri iz Preševa, ali da mu Ćirković obeća deset dana odsustva. On će to golim rukama, bez zaštitne opreme.

Mora da bude neka nagrada.

Da se pamti i ne zaboravi herojski čin.

Zadivljen njegovom smelošću, a i da obodri drugove na dobrovoljnu službu, kapetan obeća pred svima.

Svima je laknulo.

Jedan se osmelio da predloži da mu se da značka primernog vojnika.

Nek mu se majka ponosi.

Drama nije potrajala dugo. Vojska se ponovo uskomeša i kapetan instinktivno podiže glas.

Mnogo više nego što je želeo.

Sve se ponovo vrati na početak.

Razigrani brci i debeli stomaci, iskolačene oči…

Nije se dao kapetan, a nije se dala ni vojska.

Zato se drugi čin ove drame odigravao unutar njegove kancelarije.

Tamo su krenule pretnje i ucenjivanja. Postrojavanje omladine na raport i mučno stajanje satima na istom mestu.

Dok su se iscrpljeni vojnici premeštali s noge na nogu, on bi im ispirao mozak beskonačnim monotonim besedama o pravilima službe ili samo da bi im pokazao raskošan talenat epskog narativa na tekovinama narodnooslobodilačkih borbi.

Pokunjeni vojnik je stajao pred Ćirkovićem pokušavajući da se opravda.

— Ama, druže, ne pitam te zašto! — povika kapetan. — Nego te pitam „zbog čega“ nisi izvršio zadatak koji ti je društvo dalo? Društvo hoće, a ti nećeš! Govori! Zbog čega?

— Paa…

— Ćuti! Ne govori kad ja pričam.

— Kapeta… druže kapetane, pa zato sam hteo da…

Kapetan ga brzo prekine.

— Ama, ne pitam te „zašto“, pitam te „zbog čega“! Zbog čega?!

— Pa, nisam znao! — reče vojnik.

— A znao si da ne pitaš? E, zato te sada pitam ja. Ja pitam! Ne čuješ dobro, vojniče!

— Čujem, druže kapetane!

— Ništa te sad nisam pitao! Rezonujemo. Govori, gde su tvoje pantalone?

— Koje sad pantalone?

— Šta te briga koje pantalone! Govori!

U kancelariju žurno uđe, ne pokucavši, drugi vojnik.

— Ostav! Kako se to ulazi?

Međutim, isprepadani mladić, niskog, gotovo patuljastog rasta slabo razume i ne govori dobro jezik. Kao navijen počne da se pravda, gledajući u pod.

— O, druže kapetan… dođem. Mi kaže onaj vojnak… brat… zove me i ja dođe mene — na tebe sad.

— Ostav! Treba da kažeš: „Druže kapetane, vojnik taj i taj.“ Predstavi se prvo. Pa onda pitaj: „Dozvolite da vam se obratim?“ Ajde sad, jasno i glasno. Ispočetka. Kaži. Šta me gledaš?

— O, druže kapetan. Dođem, na tebe…

Ali, kad shvati da će ponoviti grešku, smesta se uozbilji, pogleda kapetana pravo u oči i viknu:

— Druže kapetan! Vojnik Taji taj!

Primetivši čudan izraz lica oficira, za svaki slučaj ponovi mnogo tiše:

— Taji taj?

Nasmeši se instinktivno, gledajući u daljinu.

Da omekša srce kapetanu.

Do večeri su svi srećno zaspali, usmrdevši celu spavaonu.

Kaznu je dobio jedino stariji vodnik prve klase jer je ispod njegovog radnog stola pronađena prazna flaša od piva za koju se nije moglo dokazati da je dotični konzumirao njen sadržaj, ali svakako ona nije trebalo da se nalazi tamo.

Na kraju je kaznu popio Ćata, ostajući prekovremeno da sredi neurednu dokumentaciju za vodnika.

A on, razume se, ne bi imao ništa protiv da popije hladno pivo.

I tako, sledećeg dana nije se desilo ništa od svega što se neće dogoditi.

Ili ono što se nije već negde dogodilo.

I to je svima bilo potpuno jasno.