Ne mogu se setiti ni jednog razloga zašto bi me primetio u gomili u kojoj sam se lagano kretao. Četvrtak je pijačni dan. Reka ljudi bučno žubori, nezaustavljivo ispirajući pijačne tezge.
Čim me je opazio, žurno se primakao, valjda da mu ne uteknem, i zaustavio tik preda mnom, pa sam nehotice zastao. Čovek je prvo žustro podigao a potom polako, za stotinku – dve brže no sunce u zalasku, spustio obrve.
Dok je tako gledao u mene, smatrao sam vrlo prikladnim da ga ponudim svojim radoznalim pogledom. Osmehnuo se. Ali tu više nije imalo šta da se doda jer se ja uvek smešim.
Niti me je šta pitao, niti sam mu odgovarao. Trenutak, prolazi kao večnost. Začudo, misli su mi bez smetnji tekle ulivajući se u ovo neočekivano ušće našeg susreta. Izgledalo je kao da se savršeno sporazumevamo. Poput riba. U trzajima. Continue Reading →





