Tumač prostora – Space Interpreter

Space Interpreter

Tumač prostora – Space Interpreter / Aleksandar Oklobdzija, Oil on Canvas, 60×80 cm.

     Tokom popodneva sam slikao na terasi. Mada se likovna pustolovina nije završila, uspeo sam da po platnu razmestim fleke i mrlje ispresecane raznovrsnim linijama. To sve dobro dođe. Zaklonjen pod širokim krovom, osluškujem kako tiho rominja kiša. U daljini, jedva razgovetno, čuje se radio iz komšijskog dvorišta. Začudo, nije narodnjak nego klasična muzika. Baš neobično, pomislih. Prestao je da gaji svinje, i vazduh je ispunjen svežinom negativnih jona umesto vonja izmeta koje se gomila tik iza zida koji nas deli. Neminovno, to je veliki gubitak za dadaistički poredak mojih misli u organizaciji slike. Pokušavam da degustiram ponuđen mir. Vojnički odlučno, stežem umazanim prstima tube sa bojama. Sričem u sebi natpise sa nalepnice na engleskom. Napuljsko žuta i smaragdno zelena. Zvuče kao titule. Bez imalo inata, demonstriram kako vladam situacijom. Precrtavam kompoziciju bekstva iz svakodnevice a taj početak obećava, onoliko koliko sam spreman da mu poverujem. Smešim se, i ukoso razvlačim usne. Sam svoj gospodar, pokorava se slici.

Read more

Grad Tišine

      Ne mogu se setiti ni jednog razloga zašto bi me primetio u gomili u kojoj sam se lagano kretao. Četvrtak je pijačni dan. Reka ljudi bučno žubori, nezaustavljivo ispirajući pijačne tezge. Čim me je opazio, žurno se primakao, valjda da mu ne uteknem, i zaustavio tik preda mnom, pa sam nehotice zastao. Čovek je prvo žustro podigao a potom polako, za stotinku – dve brže no sunce u zalasku, spustio obrve. Dok je tako gledao u mene, smatrao sam vrlo prikladnim da ga ponudim svojim radoznalim pogledom. Osmehnuo se. Ali tu više nije imalo šta da se doda jer se ja uvek smešim. Niti me je šta pitao, niti sam mu odgovarao. Trenutak, prolazi kao večnost. Začudo, misli su mi bez smetnji tekle ulivajući se u ovo neočekivano ušće našeg susreta. Izgledalo je kao da se savršeno sporazumevamo. Poput riba. U trzajima. Slutio sam, razgovor neće biti lak. Nezgodni su oni koji rečenicu počinju sa ”Ja”. Ja, ponovi još nekoliko puta malo glasnije, nemam pantalone! Odmerih ga pažljivo, ali ne previše upadljivo, zbog mnoštva sveta. Od gore do pola, sasvim pristojan matori momak. Od pola na dole, vrlo smela kombinacija čak i za večernje izlaske. Lakovane cipele, broj 43 i teget čarape. Odsustvo pantalona, uredno prijavljeno. Dakle, starac, bez pantalona, u belim gaćama i sivom sakou i ja. U sred pijace, oči u oči. Steglo me nešto u grlu. Zagrcnuvši se, nevešto sam pokušao progutati pljuvačku i suznih očiju, shvatio da sam upravo progutao žvaku.

      Aradska su plemena i grobovi predaka sine, um mi okupirali! Lupaš, matori! Samo što ne izustih. Kao da si iz čitanke izašao sa tvojim arhajskim govorom. Došlo mi, eto tako, lako da ga prekorevam u mislima. Međutim, pogledavši me još ozbiljnije, začeo je u trenu, iskru stida u meni. Zadovoljan što je ostala skrivena, dopustio sam da nastavi. Čuješ li zvuk tišine? Oslušnuh poslušno a starac nastavi. 1887. ovuda je prolazila železnica i voz je tutnjao kasno u noć. U njemu, poznati pesnik, radoznalo, kroz prozor vagona gleda u mrak, da nasluti kakav je ovo grad. Da li da samo prekrati vreme ili dosadu od duga puta, to ne znam. Al carevina, dala naredbu da je baš u to doba policijski čas. Ipak su se s vremena na vreme, neposlušni stanovnici prikradali sa fenjerima kroz tamu, lutajući po obližnjim kafanama. Kao omamljeni, zaljubljeni svici u noći, bazajući amo tamo na izgled besciljno. Možda zbog prohladne noći, magle, ili promaje u kupeu. Vrag bi ga znao! Prizor je delovao sablasno. Kao da se pojavio na groblju i posmatrao svetinu koja ga obilazi poštujući običaje predaka. I, šta? Nadahnuće iznedri poetski poriv. Vino progovori iz nutrine njegove, složile mu reči da nas opeva u pesmi. Znao sam do juče koja knjiga i naslov. Nazvao je ovo mesto gradom tišine, misleći na tišinu groblja. Samo gospodo, nije to romantika, nije. Groblje! Pijete kao na groblju! Tamo sam pošao. Jednom nogom sam već u grobu. Šta je tu romantično? Evo sam pantalone zaboravio. Ne znaju ljudi. Zar bih na pijacu bez pantalona? Ovako, u grob, ko te pita.

Dan neslućene radosti

Hteo ili ne, još uvek nalazim da je predivan dan u kom se umeju uočiti njegove dragocenosti. Iznenađuju me kao neobično zanimljivi kamenčići na obali koje za svaki slučaj sakupim i potom odlažem u džepove sa još nekim važnim sitnicama. Ponekad požudno kao što pesak upija sunce. Očajnički, ako misli nisu jasne. Neodlučan za nestašluke.

Sada mi je kirstalno jasno šta je pitanje vremena i tog neočekivanog trenutka.
Prevalio sam ga i ovaj put a da ne znam tačno kako da vam to objasnim.
Ovo je dan samo tihi nagoveštaj neslućene radosti.
Kao pesma.

Procvetao Tiski cvet

muzički intermeco na tisi

Gotovo svake godine u junu Tisa procveta. Hiljade insekata izlazi na površinu vode preobražavajući se u novi životni oblik.

To je Palingenia longicauda!

Ispratiti ovaj jedinstveni događaj je u Kanjiži postala tradicija. Prvi put, ove godine odlučujem se na fotografisanje ovog fenomena. Jedno je sigurno, sledeće godine ću ponovo!

Nimalo nije lako snimiti te mangupe, uvek su u pokretu osim tokom kratkih pauza dok se presvlače. Ukoliko se nalazite u čamcu ili snimate sa mola kao ja, malo-malo pa se zaljuljuškate talasima koje prave čamci i brodići natovareni radoznalim posmatračima.

radost

Kažu najbolje je ugaziti u vodu, neopisiv doživljaj. Noge su do kolena u mulju a voda je još prilično hladna pa je nezodno preći kritičnu liniju iznad pupka. Preporučujem grčevito držanje fotoaparata, pogotovo skuplje verzije. Ako imate stativ i prikladan objektiv, znaćemo da ste profesionalac.
Sebe ću definisati kao amatera avanturističkog duha :)

Dohvatiću se olovke i četkice pa da se nađemo na istu temu.
P.S.
Preporučujem srodne članke Palingenia longicauda ili Cvetanje Tise apamtim da je National Geografic Srbija objavio članak na temu, slobodno pogledajte. Zanimvljivo je.

kratkipredah

Putopis

odlična percepcija oblika

Polje u blizini naše kuće je poligon gde se rado sudaram sa vetrom dok lutam ravnicom, oko mene horizont crta savršen krug.

Nebo pokriva glavu kao veliki plavi šešir okićen belim oblacima.
Padam nemo u zagrljaj divlje trave.

Volim jesen

Omiljeno godišnje doba, pored zime, leta i jeseni.
Iz nekih ličnih razloga.

Zbog boja koje prelaze u toplu gamu, jačeg kontrasta uzrokovanog uglom svetlosti, zbog mirisa na plodove zemlje, zbog magle koje oslikavaju pejsaž sfumato, tišine na obalama reke, relativne vlažnosti vazduha, tepiha kestenja u aleji.
Zbog naše bašte. Sećanja na prošlo leto.

lisnato mesto